Ponedjeljak, 09. 02. 2015. 16:02

Muke po metodici

by Dubravka Glasnović Gracin

Dragi čitatelji,

dok sam radila u školi kao nastavnik matematike, svjesna nedostataka u školstvu i spotičući se o njih svaki dan, nije mi bilo jasno zašto metodičari s fakulteta nešto konkretnije ne poduzmu da se stvari poboljšaju i da to svi osjetimo. Sada, kad sam na fakultetu i predajem metodiku, gledam sliku i s ove strane i vidim da metodičarima nije tako lako kako mi se činilo prije. Vidim metodičare koji se trude studentima približiti nastavu matematike i matematiku i koji se naporno bore za priznavanje metodike matematike kao znanstvene discipline. Da bi se tromi sustav promijenio, potrebno je puno više elana nego ga ima šačica nadobudnih metodičara. Iz ove perspektive također vidim da na konkretnu nastavnu praksu puno više utječu savjetnici nego metodičari, a na promjene politika. Ono što metodičar u ovakvom okruženju svakako može i treba raditi jest utjecati na studente te njegovati pravilan pristup matematičkim sadržajima.

U Hrvatskoj upravo nedostaje istraživanja vezanih uz matematičko obrazovanje, ne zato što je to trend u svijetu, već zato da nam pomognu napraviti stvarne korake naprijed. I to ne na osnovu subjektivnog doživljaja nekog ministra koji bi eto nešto mijenjao, već na osnovu analize stanja, opisivanja fenomena, davanja preporuka na temelju dobivenog, predlaganja modifikacija i novih rješenja te njihovog testiranja. Ne mogu reći da takva pojedinačna istraživanja ne postoje, o nekima se pisalo i u MiŠ-u ili u drugim našim časopisima, ali bi toga svakako trebalo biti više i sustav bi to trebao omogućiti.

Ovaj  ću uvodnik namjerno skratiti jer iza njega donosimo zanimljivo pismo kolegice Nedjeljke Čolić iz Osijeka o tipičnim problemima i matematičkim zabludama s kojima se susreću učenici. Primjerice, pri rješavanju jednadžbe ½ y = 5 učenik (se) pita: „Množim li sa ½? Ili dijelim sa ½? Ili prebacujem ½ na desnu stranu jednakosti?“ U ovom primjeru očito vidimo da je učenik od šestog razreda nadalje jednadžbama pristupao kao skupu suhoparnih pravila koja su mu se na kraju i pomiješala (ništa čudno, ako ih nije razumio). Ovo je očito problem s kojim se susreo mnogi nastavnik matematike (to je redoviti dio muke po nastavniku) i koji je itekako vrijedan da mu se posvetimo i s istraživačke razine. Pitanja bi mogla glasiti: Gdje je korijen problema? Je li problem samo u učeniku? Treba li ove sadržaje drukčije poučavati? Treba li ove sadržaje drukčije vježbati? Kakvi su nam zadatci u udžbenicima? Kakva nam je tradicija poučavanja ovih sadržaja? (Naime, duboka tradicija se naročito teško mijenja, a nastava matematike ima dugu tradiciju).

Spominjem metodičare i zadatak tipa 1/2y=5 jer je upravo dubinsko kvantitativno i kvalitativno istraživanje kulture rješavanja zadataka naših učenika u osnovnoj školi bila namjera, cilj i projekt radne skupine metodičara i nastavnika matematike od prije nekoliko godina, pod vodstvom prof. dr. sc. Aleksandre Čižmešije. Nažalost, zbog nedostatka interesa i razumijevanja naših institucija za ovu temu, ova korisna i važna inicijativa stoji pred zidom i propada. Silno mi je žao zbog toga.

U međuvremenu ostaje nam širiti dobre ideje na druge načine. Jedan od njih je kroz časopise poput MiŠ-a. U ovom broju ima mnogo zanimljivih priloga, poput članka kolegice Varga iz Daruvara, kolegice Gračan o matematičkoj pozadini origamija i mnogih drugih. Zavirite!

Srdačno,

Dubravka Glasnović Gracin

(Uvodnik MiŠ-a broj 78)

  • Nema komentara.

Komentiraj: