Osvrt na osvrt

U posljednje se vrijeme u raznim našim javnim glasilima moglo pročitati više kritičkih osvrta na nastavu i učenje matematike u našim školama. Nažalost, ti su tekstovi površni, uglavnom tmurno obojeni, nerijetko destruktivni i tragovi koje ostavljaju za sobom neće doprinijeti boljitku naše škole, posebice neće biti poticajni za učenje matematike. Ovom je pak tekstu zamisao dati jedan pogled „iznutra“, onako kako problem vidi jedan iskusni nastavnik matematike.
Najprije valja razlučiti dvije stvari. Jedno je matematika kao znanje i znanost, a drugo je učenje i nastava matematike. Ne cijeniti matematiku kao znanje, kao znanost, ili je pak potpuno odbacivati bilo bi uistinu previše, jer ona je vrhunska civilizacijska stečevina i njezin doprinos razvitku i napretku ljudskog društva neprocjenjiv je. Ograničimo li se samo na praktične koristi, svakomu je valjda jasno da je u svim velikim otkrićima matematika uvijek bila glavna poluga. U današnjoj znanosti matematika je prisutnija više no ikada. Ili je i sve ovo upitno? Pretpostavljam ipak da nije.
Ako je riječ o suvremenoj nastavi matematike, onda stvari baš i nisu tako jednostavne. S jedne strane, učenje matematike trebalo bi odražavati bitna obilježja matematičke znanosti, a s druge, trebalo bi uvažavati zahtjeve suvremenog života.  Jedan od problema učenja matematike jest predugo trajanje opismenjavanja. No, kao što bez jezične pismenosti nema suvisle pismene komunikacije ni lijepog literarnog štiva, tako nema ni znanja, pa onda ni primjene matematike bez solidne matematičke pismenosti. Usmjeriti nastavu matematike isključivo u primjere njezine konkretne, nerijetko sasvim banalne primjene, neprihvatljiva je krajnost jednako tako kao što je neprihvatljivo nastavu matematike svesti na puko manipuliranje apstraktnim činjenicama.  
Velika je greška promatrati nastavu matematike izdvojeno, izvan cjelokupnog sustava obrazovanja i isticati je kao jednog, možda i glavnog čimbenika njegovih slabosti. Baš naprotiv, slabosti sustava doprinijele su problemima koje učenici imaju s učenjem matematike. Što se to dogodilo u tom sustavu tijekom posljednjih 20 ili 30 godina? Programski sadržaji pojedinih školskih predmeta tijekom godina  nekontrolirano su bujali pa su sada toliko krcati da je nemoguće svako njihovo suvislo i racionalno svladavanje. Kako naći izlaz iz te situacije? Svojevremene "mjere rasterećenja" uglavnom su bile kozmetičke naravi i stoga i nisu dale osobitih rezultata. Ali izlaz su pronašli sami učenici, oni čija leđa nisu bila sposobna ponijeti preteško breme škole: učiti kampanjski, za trenutak provjere. Odatle su iznuđena i neka samo naoko razumna tehnička rješenja kao što su odgovaranje po dogovoru, javljanje za odgovaranje, pravo učenika na dvije isprike u polugodištu, i sl. Spomenimo još i uvođenje "dvosatova" kako bi se za dvosatni predmet učilo tek jednom, a ne dva puta u tjednu, zatim ograničen broj pismenih ispita, a ima i drugih "mudrih" pedagoških rješenja kao što je primjerice zrcaljenje rasporeda sati, kako bi svi predmeti bili ravnopravni. Ovo posljednje osobito je aktualno pa se događa da se nastava matematike odvija kao večernja škola.
Nastavno gradivo matematike nadograđuje se i povezuje, njegovo svladavanje ne trpi površan i neredovit rad, nego zahtijeva uporno, temeljito i kontinuirano učenje. Nove navike "učenja", međutim, primjenjuju se i pri učenju matematike što je za ovaj predmet pogubno. Bukači trebaju shvatiti kako je problem u školskom sustavu, a ne u matematici, gdje su slabosti naše škole tek najjasnije i prve isplivale na površinu. Jesmo li uistinu toliko naivni da ne vidimo kako nije bolja situacija ni u većini drugih predmeta? Jer u samoj nastavi matematike nije se posljednjih godina dogodilo ništa toliko dramatično zbog čega bi se ona pretvorila u neki veći problem. Jednostavno, školski je sustav, nakon duga bolovanja konačno sam sebe se zagušio, a bez zraka je eto prva ostala nastava matematike. 
    Ipak, na pitanje  "Treba li nešto mijenjati u nastavi matematike u školi?" odgovor je "Da , treba".  To je sada već neka nova tema. A pitanje "Učiti matematiku u školi ili ne?" povlači novo pitanje: "Što se želi postići obrazovanjem?" Želi li se razvijati kritična, kreativna ličnost koja misli svojom glavom, koja ne prihvaća novo za gotovo već traži argumente i nalazi najbolja rješenja, prvo je pitanje bespredmetno. Ono je bespredmetno već i zbog neupitne uloge matematičke znanosti u svim područjima suvremenog života pa i u istraživanju društvenih fenomena. Da je bolje matematičke potkovanosti ne bi se zasigurno u tolikoj mjeri kosili s iskustvom neki nerealni rezultati "znanstvenih istraživanja" o nastavi matematike što se javnosti podastiru posljednjih mjeseci, te tu istu javnost huškaju na krivu lovinu.